Tradicija&Baština
Biokovo se ne nadvija samo nad Makarskom rivijerom; ono je i promatra, barem prema generacijama ljudi koji su živjeli u njegovoj sjeni. Dok ovdje još nije bilo ni ceste, a kamoli staklenog Skywalka, planina je već bila puna legendi i priča: svatovi pretvoreni u kamen, vile koje tkaju na vjetru i svetac koji je navodno konjem preskočio sve do Brača.
Koje se legende vežu uz Biokovo?
Folklor Biokova usredotočen je na nekoliko ponavljajućih likova i legendi: ukletu nevjestu pretvorenu u kamen kod Nevistine stine, planinske vile za koje se kaže da žive u njegovim špiljama i svece koji su naslijedili vrhove starijih, pretkršćanskih vjerovanja. Većina tih legendi vezana je uz stvarna mjesta s imenom, do kojih i danas možete pješice doći, i upravo su zato preživjele tako dugo.
Nevistina stina: nevjesta pretvorena u kamen
Jedna od najpoznatijih legendi na cijeloj planini veže se uz Nevistinu stinu, upečatljivu skupinu monolitnih stijena kod Brela, na sjeverozapadnoj strani Biokova. Priča kaže da se djevojka iz zagorskog zaleđa zaljubila u mladića sa siromašnije, primorske strane, a njezina majka taj brak nije htjela prihvatiti. Dok su svatovi kretali prema moru, majka ju je navodno proklela: „Kad ugledala more, u kamen se pretvorila!“ Svatovi su stigli do prijevoja, ukazalo se more i, kako priča kaže, cijela se svadbena povorka na mjestu skamenila. Mještani će vam u stijeni pokazati oblike za koje kažu da su konji, nevjestin veo koji nosi vjetar, okrugli kruhovi i ploske za vodu te svatovi poredani iza njih.
Geolozi imaju svoje, manje romantično objašnjenje: stijene Nevistine stine monolitne su vapnenačke i flišne tvorevine nastale u kasnoj kredi, prije otprilike 100 do 65 milijuna godina, koje su tektonsko izdizanje i erozija milijunima godina oblikovali u likove što, iz određenih kutova, doista podsjećaju na povorku. Na oko 500 metara nadmorske visine ovdje je nekoć bio i jedini planinski prijevoj koji je povezivao obalu sa zagorskim zaleđem, pa je možda upravo zato baš ovdje nikla legenda o prelasku te granice.
U blizini je još jedna zanimljivost koju vrijedi obići u istoj šetnji: Šuplja stina, poznata i kao Biokovsko oko, prirodni otvor u stijeni iznad Brela kroz koji se pruža pogled ravno na obalu, kao da planina ima svoje oko koje bdije nad mjestima ispod.
Vile Biokova
Prije nego što je postalo omiljeno planinarsko odredište, Biokovo je bilo poznato kao stanište vila, planinskih bića za koja se vjerovalo da žive u špiljama na njegovim obroncima, među ostalim i na mjestima s imenom poput Vilinske spilje i Vilenjače. Predaje ih opisuju kao lijepe mlade žene svijetle kose i očiju, ali s magarećim nogama, koje znaju letjeti i lako se uvrijede, a navodno mogu i s litice baciti prolaznika koji ih uvrijedi. Prema predaji, o susretu s vilom nije se smjelo ni govoriti, jer se vjerovalo da već to donosi nesreću.
U lokalnom sjećanju sačuvao se i jedan posebno poetičan detalj: „vilinski tkalački stan“, narodno objašnjenje za fijuk bure kroz planinske stijene, kao da vile negdje izvan pogleda tkaju.
Sveci, zmije, zmajevi i konjski skok na Brač
Prema jednoj povijesnoj teoriji, koja se pripisuje povjesničaru Ivi Pilaru, Slaveni koji su se prvi doselili u ovaj kraj jedan su biokovski vrh posvetili bogu tame, a on je poslije kristijaniziran kao Sveti Jure, danas najviši vrh planine. Drugi su posvetili bogu svjetla, a taj je kasnije postao Sveti Ilija. Bez obzira na to drži li ta teorija vodu pred suvremenom znanošću, oba vrha i danas nose imena svojih svetaca.
Lokalne legende svetom Jurju pripisuju i prilično dramatičan podvig: skok na konju s Biokova ravno do Nerežišća na Braču, nakon kojega su u stijeni navodno ostali otisci kopita, a neki tvrde da se vide i danas. O svetom Jurju kruže i druge legende i priče, primjerice ona o tome kako je ubio zmaja.
Druge legende s planine govore o golemoj zmiji čiji zov okuplja ostale zmije oko nje, a mještani savjetuju da se od nje pobjegne tako da se na nju baci stara cipela i trči prema suncu. Tu su i vukodlaci, za koje se govorilo da im treba kroz grob zabiti kolac od trnine kako se ne bi vratili.
Cesta izgrađena za carstvo koje nije potrajalo
Nije svaka biokovska priča folklor. Francuska cesta iznad Brela stvaran je povijesni pothvat, započet oko 1808. godine, u vrijeme kratke Napoleonove vlasti u Dalmaciji. Projektirao ju je domaći inženjer Frane Zavoreo, a trebala je preko prijevoja Nevista povezati Brela sa Zagvozdom, Grabovcem i Raščanima u zaleđu. Gradnja je zaustavljena 1813. godine, kad su se Francuzi povukli iz Dalmacije, a za njima su ostali cesta i prijevoj koji nose isto ime kao legenda o okamenjenoj nevjesti.
Bila to prokleta nevjesta, planinska vila ili svetac koji konjem preskače cijeli kanal, Biokovo nikad nije trebalo mnogo uvjeravanja da bude legendarno. Prošećite stazom do Nevistine stine, pogledajte kroz Biokovsko oko i sami odlučite kojoj verziji ovih legendi radije vjerujete: geološkoj ili bakinoj.
