Krajolici&Plaže
Većina botaničkih vrtova brižno je složena zbirka biljaka donesenih s drugih mjesta i posloženih za posjetitelje. Botanički vrt Kotišina, na obroncima iznad Makarske, funkcionira upravo suprotno. Ovdje ništa nije doneseno izvana. To je samo Biokovo, ograđeno i gotovo u potpunosti prepušteno samo sebi, a nad cijelim područjem bdije utvrda iz 17. stoljeća.
Što je Botanički vrt Kotišina?
Botanički vrt Kotišina nalazi se na primorskim padinama Biokova iznad sela Kotišina, na nadmorskoj visini od 350 do 500 metara, i dio je Parka prirode Biokovo. Osnovan je odlukom Skupštine općine Makarska 2. listopada 1984., nakon dvaju znanstvenih skupova o biokovskom području, a zakonom je zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Za razliku od klasičnog botaničkog vrta, zamišljen je kao ograđeni komad prave prirode: čuva prirodnu vegetaciju planine točno onakvu kakva jest, umjesto da vrste raspoređuje prema unaprijed zadanom planu.
Franjevac koji je stvorio „Biokovo u malom“
Iza Botaničkog vrta Kotišina stoji jedan čovjek: dr. fra Jure Radić (1920. – 1990.), franjevac i znanstvenik neobično širokih interesa. Osnovao je i vodio i Malakološki muzej i Institut „Planina i more“ u Makarskoj, uređivao nekoliko znanstvenih časopisa, a smatra se i najzaslužnijim za osnivanje samog Parka prirode Biokovo, kojemu vrt danas pripada. Njegova je zamisao za Kotišinu bila stvoriti „Biokovo u malom“, malo područje na kojem se različita staništa planine mogu na jednom mjestu proučavati, štititi i pokazati posjetiteljima. Na glavnom ulazu u vrt uspomena na njega uklesana je izravno u stijenu.
Vrt od litica, sipara i jednog suhog slapa
Vrt se prostire na skromnih 16,5 hektara, ali obuhvaća iznenađujuće raznolik teren: kamenjar, sipare, strme litice i male čestice obradive zemlje, sve unutar istog ograđenog planinskog područja. Najdojmljiviji mu je dio kanjon Proslap, s istoimenim slapom koji je veći dio godine suh i oživi samo za jakih kiša, kad se mirna jaruga na nekoliko dramatičnih sati pretvori u bučan potok.
Ovdje je zabilježeno oko 300 autohtonih biljnih vrsta, od tipično mediteranskih biljaka bliže obali do planinskih vrsta na višim dijelovima padine, a na pojedinim su dijelovima posađene i neke egzotične, poljoprivredne i ljekovite biljke. Jedna mala, ali upečatljiva stanovnica vrta je napuljska ciklama, koja u ranu jesen cvate bijelo ili blijedoružičasto. Ljeti potpuno nestaje s površine i vrućinu i sušu preživljava kao podzemni gomolj, da bi se zatim ponovno pojavila među rastresitim kamenjem sipara. Vrt je najšareniji u proljeće i rano ljeto, iako uz njegove staze gotovo u svako doba godine nešto cvate.
Šetnja vrtom
Kroz vrt vodi nekoliko označenih staza s edukativnim pločama i oznakama biljnih porodica, pa ga lako možete obići i bez vodiča, a usput naučiti ponešto konkretno o onome što raste oko vas.
Utvrda skrivena u vrtu
Odmah uz ulaz u vrt, ugrađen u iste litice, stoji Veliki kaštel, velika utvrda iz sredine 17. stoljeća, podignuta tijekom Kandijskog rata za obranu od osmanskih napada. U uporabi je bila do kasnog 19. stoljeća, a poslije je služila kao sklonište pastirima i stočarima koji su prolazili tim krajem. Tijekom Drugog svjetskog rata zapalile su je talijanske snage, a razorni potres 1962. godine dovršio je štetu. Desetljećima je stajala u ruševinama, sve dok obnova nije završena 2019. godine. U studenom 2020. ponovno je otvorena za javnost kao suvremeni multimedijski interpretacijski centar na šest katova, koji pod jednim krovom pripovijeda arheološku, etnološku i prirodnu povijest ovoga kraja.
Ime koje znači „kotao tišine“
Selo Kotišina prvi se put spominje 1434. godine, iako arheološki nalazi pokazuju da je ovo područje neprekidno naseljeno oko pet tisuća godina, dakle tisućama godina prije tog zapisa. Prema lokalnoj predaji, ime dolazi od „kotla tišine“, a tko god ovamo dođe kad u blizini nema nikoga, shvatit će zašto. Okruženo liticama gotovo sa svih strana, mjesto kao da doista zadržava tišinu u sebi.
Kotišina nikad nije trebala oduševljavati rijetkim uvezenim biljkama ili uređenim gredicama. Njezina je bit upravo u tome što ništa nije trebalo donositi izvana, samo ograditi, zaštititi i pustiti Biokovo da i dalje radi ono što je oduvijek radilo samo.
