Tradicija&Baština
Svakog kolovoza, Sinj zatvara svoje ulice za alku, viteško natjecanje toliko poznato da je upisano na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine. Manje je poznato da je i Makarska nekoć imala svoju alku, najprije na konjima, a zatim, kad su konji postali preskupi, i na samom moru. Priča seže dalje u prošlost nego što bi većina posjetitelja pretpostavila.
Što je makarska morska alka?
Morska alka, na mletačkom talijanskom giostra in mare, bila je makarska pomorska inačica alke, viteškog natjecanja u gađanju prstena koje je danas poznatije po Sinju. Dok su za kopnenu alku bili potrebni dobar konj i koplje, morska je alka isto natjecanje prenijela na brodice i tako ga učinila dostupnim ribarima i pomorcima, koji su u to vrijeme činili većinu makarskog stanovništva.
Počelo je oslobođenjem, a ne igrom
Kamena ploča u jednom makarskom parku bilježi datum: 13. siječnja 1684. Samo oslobađanje grada od osmanske vlasti odvijalo se tijekom te godine, dok su Venecija i njezini saveznici u Morejskom ratu napredovali kroz Dalmaciju. Na ploči piše da su se viteške i streljačke igre u spomen na to oslobođenje stoljećima održavale upravo na mjestu gdje ona danas stoji. Grad nije samo proslavio taj trenutak, nego ga je slavio iz godine u godinu, konjičkim natjecanjem u kojem je natjecatelj u punom galopu kopljem gađao mali željezni prsten.
O njoj su pisane pjesme
Makarska alka bila je dovoljno važna da se o njoj piše. Godine 1782. svećenik i pjesnik Ivan Jurišić Akčić objavio je u Veneciji knjižicu s dvjema pjesmama pod naslovom Striljanje alke, u kojoj opisuje kopnenu alku održanu u Makarskoj kraj franjevačkog samostana. Natjecalo se devet konjanika. Suci su došli s Hvara, a gledatelji iz Sinja, Omiša, Imotskog, Kaštela i Splita. Poznato je da su do danas sačuvana samo dva primjerka te izvorne knjižice, a čuvaju se u franjevačkim samostanima u Makarskoj i Zaostrogu.
Evo kako pjesma u stihovima opisuje natjecanje:
…„Klemente je Ivaniševiću,
Među svima, ko ruža u cviću
On je glavar i vođa za diku,
S golom sabljom na konju veliku.
Sviju glavar tada se obrača,
Družbi reće Odite do Mandrača,
Nek vam sluge kopja nose sprida,
Krajem Doca a fratarskog zida.
Od Mandrača, od onoga brista
Trčat čete do ovoga mista
Neka zemlja strese se i sječi
Kad tamburin udre i zazveči.
Konjima vašim razljutite zube,
Onda trčte, kad ovdi zatrube,
Svak po redu kako se pristoji,
Slišajte me vitezovi moji.“…
…„Imadoše konja ko Labuda,
Trčali po redu tri puta,
Veselje je ne može se više,
Jer svaki put Alku pogodiše.
To gledajuč izvanska vlastela, pisac nastavlja
Bolje nam je mučat neg reč malo
O Makarska diko i pofalo,
Kad porodi take vitezove,
I junake sive sokolove.“…
Kopnena verzija alke nije bila za svakoga
Za natjecanje u tradicionalnoj, konjičkoj alki trebali su dobar konj i skupa oprema, a ni jedno ni drugo nije bilo dostupno ribarima i pomorcima koji su činili većinu makarskog stanovništva. U gađanju prstena na kopnu uvijek su se mogli natjecati samo oni koji su si to mogli priuštiti.
Na scenu stupa giostra in mare
Zato je grad učinio ono što je najbolje znao: natjecanje je preselio na more. Bratovština sv. Petra, za koju se kaže da je najstarija u Makarskoj, organizirala je vlastitu, morsku alku, na mletačkom talijanskom nazvanu giostra in mare. Isti duh, druga pozornica, i to ona koja je natjecanje približila ljudima koji su doista živjeli od mora.
Tradicija koja je nadživjela svoje vrijeme
Prema službenoj povijesti Sinjske alke, makarska alka ubrajala se među najvažnija viteška natjecanja u Dalmaciji, a održavala se do 1832. godine. Kad se prestala održavati makarska, sinjska je alka nastavila živjeti i s vremenom postala međunarodno priznata tradicija kakvu danas poznajemo. Makarska je alka izblijedjela, ali priča o njoj, oslobođenje koje je slavila, pjesme koje su o njoj napisane i morska inačica smišljena da u njoj mogu sudjelovati svi, i danas su vrijedni da se ispričaju.
