Tradicija&Baština

Svakog kolovoza, Sinj zatvara svoje ulice za alku, viteško natjecanje toliko poznato da sada štiti status UNESCO-ve nematerijalne kulturne baštine. Manje ljudi zna da je Makarska nekada imala svoju verziju, na konjima, a zatim, kada su konji postali preskupi, na samom moru. Priča seže dalje nego što bi većina posjetitelja pretpostavila.
Što je makarska morska alka?
Morska alka, poznata na venecijanskom talijanskom kao giostra in mare, bila je makarska pomorska verzija alke, viteškog natjecanja u gađanju prstena, danas poznatijeg iz Sinja. Dok je kopnenoj alki bio potreban dobar konj i koplje, morska alka je isto natjecanje prebacila na brodove, čineći ga dostupnim ribarima i pomorcima koji su u to vrijeme činili većinu makarskog stanovništva.
Počelo je oslobođenjem, a ne igrom
Kamena ploča u makarskom parku označava datum: 13. siječnja 1684. Međutim, šire oslobođenje grada od osmanske vlasti odvijalo se tijekom te godine, dok su Venecija i njezini saveznici prodirali u Dalmaciju tijekom Morejskog rata. Ploča bilježi da su se viteška natjecanja i streljačka natjecanja, održavana u spomen na to oslobođenje, stoljećima održavala upravo na mjestu gdje se sada nalazi. Grad nije samo slavio taj trenutak; nastavio je slaviti, iz godine u godinu, s konjičkim natjecanjem u kojem je natjecatelj ciljao kopljem u mali željezni prsten jašući u punom galopu.
O njoj su pisane pjesme
Makarska alka bila je dovoljno značajna da se o njoj piše. Godine 1782. svećenik i pjesnik Ivan Jurišić Akčić objavio je u Veneciji malu knjigu s dvije pjesme, pod naslovom Striljanje alke, opisujući kopnenu alku održanu u Makarskoj blizu franjevačkog samostana. Natjecalo se devet jahača. Suci su dolazili s Hvara, a gosti iz Sinja, Omiša, Imotskog, Kaštela i Splita da gledaju. Poznato je da su danas sačuvana samo dva primjerka te izvorne knjižice, čuvana u franjevačkim samostanima Makarske i Zaostroga.
Sama pjesma je u stihovima spominjala posjetiteljske gradove:
…„Klemente je Ivaniševiću,
Među svima, ko ruža u cviću
On je glavar i vođa za diku,
S golom sabljom na konju veliku.
Sviju glavar tada se obrača,
Družbi reće Odite do Mandrača,
Nek vam sluge kopja nose sprida,
Krajem Doca a fratarskog zida.
Od Mandrača, od onoga brista
Trčat čete do ovoga mista
Neka zemlja strese se i sječi
Kad tamburin udre i zazveči.
Konjima vašim razljutite zube,
Onda trčte, kad ovdi zatrube,
Svak po redu kako se pristoji,
Slišajte me vitezovi moji.“…
…„Imadoše konja ko Labuda,
Trčali po redu tri puta,
Veselje je ne može se više,
Jer svaki put Alku pogodiše.
To gledajuč izvanska vlastela, pisac nastavlja
Bolje nam je mučat neg reč malo
O Makarska diko i pofalo,
Kad porodi take vitezove,
I junake sive sokolove.“…
Kopnena verzija alke nije bila za svakoga
Natjecanje u tradicionalnoj, konjičkoj alci zahtijevalo je dobrog konja i skupu opremu, oboje nedostižno za ribare i pomorce koji su činili većinu makarskog stanovništva. Natjecanje u gađanju prstena na kopnu uključivalo je samo one koji su si mogli priuštiti sudjelovanje.
Ulazak giostre in mare
Pa je grad učinio ono što najbolje zna: natjecanje je prenio na more. Bratovština svetog Petra, za koju se kaže da je najstarija u Makarskoj, organizirala je svoju verziju, morsku alku, nazvanu giostra in mare na venecijanskom talijanskom. Isti duh, druga arena, ona koja je natjecanje vratila na doseg ljudima koji su doista živjeli od mora.
Tradicija koja je nadživjela svoje vrijeme
Prema službenoj povijesti Sinjske alke, makarska alka ubrajala se među najpoznatija viteška natjecanja Dalmacije i trajala je sve do 1832. godine. Kada je makarska verzija prestala, sinjska se nastavila, naposljetku postavši međunarodno priznatom tradicijom kakva je danas. Makarska alka je izblijedjela, ali priča iza nje, oslobođenje koje je obilježavala, pjesme napisane o njoj i morska verzija osmišljena da uključi sve, i dalje su vrijedne pričanja.






